22. lipnja 1941

 22. lipnja 1941 počela je "Operacija Barbarossa", invazija Hitlerove Njemačke na Sovjetski Savez.

Moj mi je otac, član KPH od 1935, pričao s kakvom je euforijom taj napad bio dočekan. Euforijom, čudite se? Da, naši su naivni ljevičari vjerovali da će Staljin pomesti Hitlera za tili čas. Sad, za tili čas nije bilo, ali metenje se na koncu dogodilo. Baš kao i kod nas.

Da vas ne zamaram poviješću, činjenica da smo svoje metenje obavili sami pomogla nam je da se izvučemo iz "bratskog" medvjeđeg zagrljaja Staljinovog Sovjetskog Saveza. Tome je, izmađu ostalog, doprinijela grupa domoljuba sisačkog kraja čije okupljanje danas slavimo.

Ali malo je poznato da oni nisu bili jedini:

ZABORAVLJENI ODRED: I u Vrgorcu je 22. lipnja 1941. godine osnovana prva partizanska grupa

Dobrim je dijelom moja krivica što pažljivo dokumentirana kronika tih dana, na kojoj je moj otac radio posljednjih godina života, nikad nije vidjela svjetlo dana. Tekst na kojeg linkam jest temeljen na materijalnoj građi, ali dobrim dijelom i na sjećanjima, na "memoarskoj građi", manje nego savršeno pouzdanoj nakon svih ovih godina.

Nadam se da ću bar ja, na kraju svog produktivnog života, uspjeti izvući na svjetlo dana nešto od onog što je moja stara komunjara od oca (čega sam ponosni nasljednik) prikupila. 

(Da odgovorim prije nego što pitate: da, ta građe uključuje i dokumentaciju o zlodjelima (bar iz današnje perspektive, ali nemojmo ih relativizirati) počinjenim tokom dva "napada na Vrgorac", kako su te akcije zvali; treća je bilo oslobođenje.)

Pritisak

Iz "Briefinga":

Ponudu uprave T-HT-a da prihvate stimulativne otpremnine za odlazak iz tvrtke prihvatilo je 2.300 zaposlenika, izvijestio je T-HT. Otpremnine iznose od 129.000 do 221.000 kuna neto za one koji su u T-HT-u proveli više od pet godina, a Republički sindikat radnika hrvatske pošte i telekomunikacija tvrdi da je dio zaposlenika ponudu prihvatio pod velikim pritiskom.

Da, pritiskalu su ih tiskajući im u ruke otpremninu o kakvoj "obični" radnici koji ostanu bez posla mogu samo sanjati. Zašto se sindikati nekadašnjih (i sadašnjih) državnih monopola ponašaju kao svete krave?

Stigla je Zvonči

Danas je stigla Zvonči, i ostaje oko tjedan dana. Nisam je dočekao na aerodromu, nego na aerodromskom autobusu, što mi Jaca ne kani zaboraviti. Odmah smo se dali u veliko šetanje, od kojeg se još oporavljam. Slike po svoj prilici tek po povratku u Zagreb.

Nagibanje

Jučer je "Vjesnik" donio člančić o jugomasonskoj judeokomunističkoj zavjeri da se svo hrvatstvo istrijebi nagibnim vlakovima. Te mišljeni su za kraće pruge (da, kraće od transsibirske), te svima je u njima muka (vidi dolje), te putnici više vole odjeljke (oni s demižonima i pečenim picekima koji odmah stave noge na vaše sjedalo, možda; ja ne).

Danas se mogla pročitati i vidjeti vijest o tome kako Bransonov 'Virgin Trains' ponosno uvodi nagibne vlakove (i obara rekorde) na mnogim prugama, između ostalog u brdovitu Škotsku (gdje pruge još nisu popravljene, nakon desetljeća zapuštenosti poslije privatizacije). Tony Blair je uvođenje nagibnih vlakova nazvao "velikim danom za britanske željeznice". CNN je imao prilog o istome; novinar se čudio kako mu je vino mirno u čaši, i jedva da osjeća ikakvo kretanje. (Cijela ideja nagibnih vlakova je da se u zavojima naginju tako da je rezultanta gravitacije i centrifugalne sile uvijek okomita na pod - tako čine i avioni. Rezultat je da vas ništa ne bacaka uokolo. To ih čini naročito pogodnim za zavojite, brdske pruge, kao u Italiji i Španjolskoj, i kod nas na prugama za more.)

Bonzi u Parizu, 2. dio - update

Sutra doista idem u Pariz. Nije to tako jednostavno - prekjučer sam nazvao ljude od kojih Prolifics unajmljuje stanove, tek da čujem gdje će mi ostaviti ključeve, jer nedjeljom ne rade. Umjesto toga sam saznao kako s Prolificsom nisu imali kontakt od preliminarne rezervacije prije mjesec dana. Nakon mnogo emailanja, IM-anja i telefoniranja uspjelo je sve skrpiti (ali nisam u stanu koji je izvorno bio rezerviran). Oh, well...

Bonzi u Parizu, 2. dio

Izgleda da za tjedan dana opet idem u Pariz. Pokušat ću se javljati redovnije...

Eto me natrag

Vratio sam se (privremeno) iz Pariza. Dočekali su me (kao obično) Vesna i Grunf (i Andrija). Lijepo je biti doma, ali teško se navići na ideju da me Darko više neće dočekivati.

Gdje ste dosad gledali?

Krešimir Fijačko, Darkov urednik i nekad dobar novinar, iskoristio je priliku Darkovog ispraćaja da primijeti što je imao u "kući" (izvor) :

 
Dobri duh Vjesnika

Novinari odlaze uz čuđenje svijeta: gotovo uvijek je to »već«, uvijek neočekivano, prečesto - prerano, i tek iznimno u krevetu. U ovoj se profesiji umire prije roka i s nogu, kao što se i živi na nogama, u vječitoj jurnjavi za rokovima. Odlaze tako i oni koji su s novinama i za novine živjeli naizgled mirno, smireno i staloženo. Poput Darka Brdarića, čiji nas odlazak tako bolno podsjeća da sve više ljudi koje smo voljeli, nisu više s nama, ovdje gdje ih trebamo, nego tamo negdje gore, recimo. Ako »tamo gore« ima interneta, onda možemo misliti što Brdarić sada radi. Novina, vjerujemo, tamo gore nema, jer, kakav bi to inače bio raj. Ali onda opet, malo pakla neće škoditi ni u raju, rekao bi Darko. Zvali smo ga »hodajuća enciklopedija«, premda bi možda prikladnije bilo reći: »Enciklopedija na biciklu«. Ali, njegova silna erudicija bila je tek jedna od stvari koje su ga činile drukčijim, zapravo iznimnim. U ovom novinarskom poslu koji melje, toliko je toga teško sačuvati. Čast i dostojanstvo, primjerice, ali i duh i dušu. Zadržati humor - nešto je lakše, a Brdarić je sve to skupio pod jednom kapom. Bio je toliko drukčiji od onih općih mjesta koja tako površno opisuju novinarstvo, novine i novinare. U poslu u kojem se žurba i utrka s vremenom često doimaju poput grubosti, prijatelji i kolege pamtit će Brdarića kao profinjenog profesionalca, šarmantnog i duhovitog erudita: dobri duh Vjesnika!

U profesiji u kojoj su riječi - alat, Brdarić je bio sjajan majstor u disciplini »igre riječima«, ne bježeći ni od sarkazma i ponekad grubih šala, dakako, najradije na svoj račun.

Zašto nije češće pisao svoje »Žalce«? Vjerojatno zato što ga je previše toga zanimalo i okupiralo. A one koje je napisao, u pravilu je pisao u zadnji čas, u »cajtnotu«, mora da je, vrag jedan, znao da tako ispadnu najbolje stvari i najbolji tekstovi. Nekoliko njegovih »Žalaca« ponovo objavljujemo kao dokaz i podsjetnik na jedan »otkvačeni« duh, koji je, znajući toliko toga, morao ponekad potražiti utočište u smiješnomu, u (auto)ironiji, sarkazmu.

Evo što je rekao izdavač Damir Mikuličić, za koga je Darko često prevodio "u fušu" (njemu nikako ne mogu prigovoriti da je tek sada primijetio Darkove kvalitete):

Dragi Darko,

Često smo naše razgovore začinjali s nama dragim satiričnim Murphyjevim zakonima života, a među kojima je i onaj: „što vrijeme više prolazi, prijatelja je sve manje, a neprijatelji se gomilaju“.

Zašto je tome tako, pitame se. Kakvi su to zlodusi, križanci kaosa i biologije, koji nam napakoste kada to oni požele, pa ispada onako kako nije po želji čovjeka. Zašto su napakostili tebi, a time i svima nama, tvojoj obitelji, tvojim prijateljima. A samo si živio i radio, i nikada se od toga dvoga ne bi umorio. No oni su umorili tebe, nakon što su te mjesecima umarali po bolničkim posteljama.

Kada sam saznao za vijest o tvome odlasku bio sam prvo bijesan, pa tek onda tužan. Bijesan na njih, na one kaotične elemente u tkivima tvoga tijela, koji su svojim slijepim divljanjem razorili nježnu i bogatu građu tvojih osjećaja i uma.

Dugo sam se družio s tobom, dugo smo radili zajedno mnogo toga, do gotovo posljednjeg tvog radnog atoma surađivali na knjigama koje ćeš, rekli smo, dovršiti čim ozdraviš. Zato znam. Da se nekim čudom probudiš, možda bi dodao: Da, tako ti je to. Netko na ruletu život prođe bolje, netko lošije. Slučajnost. Statistika boleština. Tako bi možda nekako rekao.

Da, i zato sam bio bjesotužan. Po čemu si baš TI zaslužio takvo ponašanje bezumnog, bezdušnog biokemizma koji je rastočio sklad tvog duha? Zato da bude zadovoljen Moloh slučajnosti? Ali zašto onda ti, Molohu slučaja, ipak najslađe i najbrže gutaš one najbolje među nama? To ne može biti slučajno! Baš zato, baš zato što su najbolji, podsmjehuješ mi se! Eto, zašto sam bio bjesotužan na to ruganje sila usuda. 

Pa ipak, život uvijek iznova pobjeđuje, ne predajući se. Ostaju mladice tvoje obitelji, tvoji dragi, tvoji prijatelji, ostaju tvoje riječi. Ostaje naše sječanje na tebe kao naš nemoćan, ali ponositi odgovor na nepravdu koja te je odnijela od nas, ni krivog ni dužnog. Samo dobrog i umnog. Kakav si bio, i kakv ćeš ostati u uspomeni svima koji su dijelili vrijeme i zrak s tobom. Spavaj stoga spokojno u svom novom bezvremerju. U mislima smo s tobom.

A ja i dalje nemam riječi. Zapravo, ne vjerujem baš "zapravo" u sve ovo s Darkom, i dalje s iščekivanjem klikam na "send/receive mail"....

Darko

Danas je umro Darko. Ne znam što bih rekao - sve zvuči šuplje i otrcano. On bi znao.

Postao sam domaći

Mislio sam da ću stići često postnuti neku cvebicu narodu za uveseljavanje, ali nekako ne stignem. Na poslu doista ne stignem, laptop mi često tamo i ostane preko tjedna, doma sam malo, a i tada me živcira spora (i skupa) analogna veza. Slikam dosta, ali ne stignem sve odmah staviti na web.

Ipak jedan detaljčić: postao sam toliko domaći da su mi lokani sindikalci počeli uvaljivati svoje biltene (počeli su CGT-ovci; ti su komunistički); mahanje rukama i uvjeravanje na engleskom da nisam odavde ne pomaže.

Propao sam! / I am ruined!

Propao sam!

Propao sam! Nakon dva tjedna ću morati živjeti na kruhu i vodi, ili fušariti kod onih što sviraju harmoniku u metrou na radnom mjestu medvjeda koji pleše.

Naimakaje: odmah iza drugog ugla su, osim običnog špeceraja (koji je iza prvog ugla), mesnica s raznim paštetama i 'terinama', trgovina sirevima i pekara s uvijek vrućim bagetima. Rade i nedjeljom. Našao sam ih slijedeći trag ljudi s nagriženim mirišljavim pola metra dugačkim kruhekima. Dosad probane đakonije uključuju: meko kuhano jaje u hladetini, s nogu obarajuća guščja pašteta, terina od šunke u hladetini, nešto kao vrlo smrdljivi kozji kajmak, nešto slično mozzareli u finom maslinovom ulju s bosiljkom kojeg ti obilato nagrabe u posudicu da se nađe za tunjkanje... Što god probaš je od finog do nevjerovatnog. Ali jeftino nije.


I am ruined!

There is conspiracy against me running here in 16th Parisien district. They have installed shops selling all kinds of pates, mind boggling choice of cheeses and warm, crispy baguettes right around the corner, and they are open even on Sundays. I will soon be ruined both financially and calorie intake-wise.

Bonzi u Parizu / Bonzi in Paris

U četvrtak sam stigao u Pariz, na dvomjesečni 'gastarbeit' u SNCF-u, francuskim državnim željeznicama. O poslu, na žalost, ne smijem pričati (NDA i to), premda bi bilo vrlo zanimljivo :-)

Smješten sam u stančiću kod Trocadera. Par slika i prvi dojmovi ovdje.

Bonzi in Paris

I am in Paris for a two-month consulting assignment with SNCF. A beginnings of a photo album (comments in Croatian) here.

I ja sam bez teksta

Predstojnik Vladinog ureda za internetizaciju misli kako je Web zastarjela tehnologija kojom se njegov ured ne treba baviti, a glasnogovornica dodaje da to građane ionako ne zanima: Bug On Line - Vijesti!

San

Prije par dana sam bio na skupu korisnika jednog velikog, skupog, po svijetu i kod nas raširenog "standardnog" ERP paketa. Tamo nam je čovjek zadužen za hrvatsku inačicu tog paketa rekao kako je san svakog knjigovođe automatsko učitavanje izvoda (sada iz banaka, nekada iz ZAP-a u nekoj od njegovih inkarnacija) i isto tako automatsko "zatvaranje stavaka", te zašto je taj san neostvariv, ili bar neostvaren za korisnike dotičnog paketa. (Pojednostavljeno, za neupućene: platite nešto, banka vam za dan-dva javi da je plaćanje doista obavljeno, vi odgovarajuću stavku 'zacajhate' u svojoj evidenciji.)

Moj je neostvareni i posve neostvariv san da mogu prodavati programske pakete kojima na sličan način nedostaje posve elementarna fukcionalnost po cijenama sličnim onim spomenutog ERP paketa, i da mi korisnici samo mudro kimaju glavom kad im objasnim da tu nužnu i jednostavnu funkcionalnost neće imati, jer, eto, moj je proizvod standard, a ne tamo neki zakoni tamo neke državice u kojoj oni slučajno žive.

eVlada

Nekidan je Vlada izvela PR cirkus s prijenosom sjednice preko weba (usput, stream je bio neupotrebljivo spor ili uopće nije radio). Gledanje snimke zahtijeva punih 128 kb/s što, valjda, svako kućanstvo ima, zar ne?

Da ne bih ovdje dalje brabonjao, evo člančića što ga je jedan moj prijatelj napisao kad mu je urednik naručio panegirik na ovu temu (članak, dakako, nije objavljen):

Što je povijesno u prvoj virtualnoj sjednici Vlade

Nije to »događaj za povijest«

Ničega nema »povijesnog« u »prvoj virtualnoj sjednici Vlade« u kojoj je hrvatski premijer sudjelovao s dodjele nagrada za web stranice u jednom zagrebačkom hotelu. Tehnološki gledano, njegovo »virtualno« vođenje sjednice nije nikakvo veliko čudo i moguće je svakom poduzetniku koji za održavanje takvih sjednica ima kakav interes i dovoljno novca. Od tehnoloških izazova tu je samo zaštita od vanjskih upada - a ona bi ionako trebala biti riješena za bilo što što se događa u računalnim mrežama.

Ničega povijesnog nema ni u tome što je ta sjednica navodno prva sjednica neke vlade koja se izravno prenosila na Internetu. Ako je premijer time htio pokazati predanost svoje Vlade načelu »otvorene vlade«, promašio je. Streaming prijenos sjednice vlade može u najboljem slučaju biti samo kuriozitet; zapravo je samo nepotrebno opterećenje mreže zbog kojega je i satima poslije sjednice pristup Vladinim web stranicama bio otežan. Da od takvih prijenosa ima ikakve koristi, ne bi se na to čekalo do današnjeg dana; streaming prijenosi događaja postoje već godinama.

»Otvorena vlada« nisu izravni streaming prijenosi niti premijerovi nastupi u ulozi manekena jednoga (ne najuglednijega) izbora web stranica, jednoga zagrebačkog hotela i nekoliko informatičkih tvrtki. Otvorena vlada bila bi kad bi državni organi sve svoje dokumente objavljivali i izdavali na Internetu u oblicima i na način koji je običnom građaninu najjednostavniji; otvorena bi bila vlada kad bi građanin mogao s državom komunicirati na jednostavan brz i što izravniji način i kad bi što više svojih poslova s državom mogao obaviti »online«.

Veći bi korak prema otvorenoj vladi bio kad bi natječaji za informatizaciju državnih organa bili transparentni i s jasnim kriterijima; bliže bismo došli da ova država nije platila svoj ulazak u podređeni odnos s monopolistima iz Redmonda (Indija, Peru, Austrija i neke druge zemlje bar su nešto dobile za pristanak na takav odnos); veći bi korak u XXI. stoljeće vlada učinila kad bi financirala objavljivanje nekih temeljnih stvari na Internetu i prenosivim medijima, recimo najvažnijih rječnika, pravopisa, nekih priručnika, materijala za školske programe.

A ovaj je »povijesni događaj« bio samo još jedna u nizu malih informatičkih blamaža ove vlade, koja ne zna oglasiti ono u čemu je doista uspješna, ali na sva zvona daje ono u čemu redovito ispada smiješna ili rastrošna.

Svog prijatelja nisam ovdje potpisao, ni naveo novine o kojima se radi, za svaki slučaj. Molim, dakle, autora da se, ako želi, potpiše u komentaru.

Sve za ostanak na vlasti

Keine Zeitung piše o planovima za produljenje Jadranske autoceste do Dubrovnika, i kako su Dubrovčani protiv toga (oni bi da im gosti dolaze čarterima ako već ne vlastitim avionima, a još bolje da pošalju novce iz Zagreba ili veće daljine; most preko Rijeke Dubrovačke im ipak dobro dođe za šoping u Neumu - neće valjda plaćati PDV!). KZ dalje nastavlje da vladajuća garnitura gradi ceste iz političkih razloga. Pretpostavljam da je tako i sa smanjenjem nezaposlenosti, povećanjem industrijske proizvodnje, poboljšanjem kupovne moći.... Prokleti političari, sve će učiniti da ostanu na vlasti!

Mafiozi svih zemalja

Nedavno smo čuli da je jedan od sudionika u atentatu na premijera Srbije i Crne Gore (ili kako se to već sad zove) Đinđića imao hrvatsku putovnicu, jednu od oko 930 "nestalih" iz našeg konzulata u Mostaru. Zašto me to ne čudi?

Rad!?

Čini se da je nadbiskupu Bozaniću, nekim sindikalnim "čelnicima" i drugim ovisnicima o tuđem radu nesvatljivo da ima ljudi koji doista rade tokom tjedna (g. Bozaniću je također, čini se, strana ideja da je Hrvatska sekularna demokracija kojoj se trenutni poglavar zove Mesić, a ne Wojtyla). Keine Zeitung je nedavno posvetio gotovo cijelu treću stranicu peticiji koju su pokrenuli spomenuti, a kojom se od vlade traži zabranu rada nedjeljom (na svoj uobičajeno nesuvisli način KZ donosi "anketu" iz koje se ne vidi ništa, osim da građani kupuju nedjeljom i da su glavna meta akcije veliki maloprodajni lanci, tj. oni s najbolje uređenim radnim odnosima, najnižim cijenama i najboljom ponudom).

Ja kupujem gotovo svake nedjelje, najčešće u dva velika supermarketa i nekoliko malih "dućana na ćošku", uglavnom zato što preko tjedna ne stignem. Ne znam (a čini se, ne znaju ni organizatori peticije) provjera li dovoljno nadležna inspekcija jesu li radnici za svoj rad plaćeni prema zakonu i kolektivnom ugovoru, imaju li odgovarajuće slobodne dane i sl, ali to ne znam ni za rad, recimo, četvrtkom u podne. Meni su mali dućani dragi i često odem u nekog od njih i kad je u susjednom supermarketu roba nešto jeftinija, ali, shvatit ćete, od interesa trgovaca, velikih i malih, važniji mi je interes potrošača, tj. mene.

Ako predlagačima glavni motiv nije briga za korektno plaćanje radnika, nego za pridržavanje kršćanskih običaja, što ćemo sa židovskom subotom i muslimanskim petkom? Ponavljam, u Hrvatskoj je vjera odvojena od države i, bar prema Ustavu, nijedna nema privilegirani položaj (premda rimska Katolička crkva (Darko, kako tu idu velika slova?) stvarno jest privilegirana, protiv moje volje). Nemam, dakako, ništa protiv da nadbiskup Bozanić apelira ili čak traži od svoga stada da nedjeljom ide samo u crkvu, ali neka, molim lijepo, u to ne petlja moju državu.

Financijski interesi

U današnjem izdanju "Keine Zeitung" donosi uobičajeno nepismen razgovor s glasnogovornikom HRT-a Krešimirom Macanom o "neopravdanim razlozima daljnjeg prikazivanja i snimanja 'Turbo limach showa'", kako se izrazila Iva Stilinović. Kako u našim "novinama" uglavnom nemaju ni najosnovnijeg pojma o novinarstvu, ne treba čuditi da se iz teksta ne da vidjeti kakvo je to skandalozno ponašanje Siniše Cmrka koje je zaslužilo da "razlozi daljnjeg prikazivanja" budu "neopravdani".

No, pažnju mi je privuklo nešto drugo: u istaknutom tekstu g. Macan tvrdi: "Apsolutno nije istina da HTV u ovom primjeru kroz Cmrka brani svoje financijske interese". Dakle, doista se nadam da HTV, kako u ovom, tako i ostalim "primjerima" brani svoje financijske interese, jer je financirana od poreza (pardon, pretplate) koju plaćam samo zato što imam televizor. Komercijalna televizije ima pravo ne braniti svoje financijske interese; ona koju ja financiram nema.

A da Sabor biramo kao porotu?

Oduvijek sam tvrdio da je problem s politikom i političarima negativna selekcija: u Saboru, vladi, pa i najmanjem mjesnom odboru često završavaju upravo ljudi čije bi ambicije i ljubav prema vlasti trebali biti diskvalicirajući. Ako znate engleski, pogledajte ovaj člančić Charlesa Strossa, škotskog pisca. Za ostale, ideja je da se Gornji dom britanskog Parlamenta (kojeg Blair pokušava reformirati, ali mu ne ide) niti imenuje niti bira, već da se, jednom godišnje, jedna petina sastava izabere nasumce, iz biračkih spiskova. Tako "izabrani" zastupnici bi dobili godinu dana školovanja o osnovama prava, zakonodavstva, uprave i sl, kao i tehničku podršku "stručnih službi" (o čemu naši zastupnici mogu samo sanjati), nakon čega bi pet godina služili manje-više za obuzdavanje profesionalnih političara u Donjem domu. Plaća i pravo na mirovinu bi bili takvi da čovjek nije na šteti ako ga zapadne zastupnička dužnost.

Što mislite?