Gdje ste dosad gledali?

Krešimir Fijačko, Darkov urednik i nekad dobar novinar, iskoristio je priliku Darkovog ispraćaja da primijeti što je imao u "kući" (izvor) :

 
Dobri duh Vjesnika

Novinari odlaze uz čuđenje svijeta: gotovo uvijek je to »već«, uvijek neočekivano, prečesto - prerano, i tek iznimno u krevetu. U ovoj se profesiji umire prije roka i s nogu, kao što se i živi na nogama, u vječitoj jurnjavi za rokovima. Odlaze tako i oni koji su s novinama i za novine živjeli naizgled mirno, smireno i staloženo. Poput Darka Brdarića, čiji nas odlazak tako bolno podsjeća da sve više ljudi koje smo voljeli, nisu više s nama, ovdje gdje ih trebamo, nego tamo negdje gore, recimo. Ako »tamo gore« ima interneta, onda možemo misliti što Brdarić sada radi. Novina, vjerujemo, tamo gore nema, jer, kakav bi to inače bio raj. Ali onda opet, malo pakla neće škoditi ni u raju, rekao bi Darko. Zvali smo ga »hodajuća enciklopedija«, premda bi možda prikladnije bilo reći: »Enciklopedija na biciklu«. Ali, njegova silna erudicija bila je tek jedna od stvari koje su ga činile drukčijim, zapravo iznimnim. U ovom novinarskom poslu koji melje, toliko je toga teško sačuvati. Čast i dostojanstvo, primjerice, ali i duh i dušu. Zadržati humor - nešto je lakše, a Brdarić je sve to skupio pod jednom kapom. Bio je toliko drukčiji od onih općih mjesta koja tako površno opisuju novinarstvo, novine i novinare. U poslu u kojem se žurba i utrka s vremenom često doimaju poput grubosti, prijatelji i kolege pamtit će Brdarića kao profinjenog profesionalca, šarmantnog i duhovitog erudita: dobri duh Vjesnika!

U profesiji u kojoj su riječi - alat, Brdarić je bio sjajan majstor u disciplini »igre riječima«, ne bježeći ni od sarkazma i ponekad grubih šala, dakako, najradije na svoj račun.

Zašto nije češće pisao svoje »Žalce«? Vjerojatno zato što ga je previše toga zanimalo i okupiralo. A one koje je napisao, u pravilu je pisao u zadnji čas, u »cajtnotu«, mora da je, vrag jedan, znao da tako ispadnu najbolje stvari i najbolji tekstovi. Nekoliko njegovih »Žalaca« ponovo objavljujemo kao dokaz i podsjetnik na jedan »otkvačeni« duh, koji je, znajući toliko toga, morao ponekad potražiti utočište u smiješnomu, u (auto)ironiji, sarkazmu.

Evo što je rekao izdavač Damir Mikuličić, za koga je Darko često prevodio "u fušu" (njemu nikako ne mogu prigovoriti da je tek sada primijetio Darkove kvalitete):

Dragi Darko,

Često smo naše razgovore začinjali s nama dragim satiričnim Murphyjevim zakonima života, a među kojima je i onaj: „što vrijeme više prolazi, prijatelja je sve manje, a neprijatelji se gomilaju“.

Zašto je tome tako, pitame se. Kakvi su to zlodusi, križanci kaosa i biologije, koji nam napakoste kada to oni požele, pa ispada onako kako nije po želji čovjeka. Zašto su napakostili tebi, a time i svima nama, tvojoj obitelji, tvojim prijateljima. A samo si živio i radio, i nikada se od toga dvoga ne bi umorio. No oni su umorili tebe, nakon što su te mjesecima umarali po bolničkim posteljama.

Kada sam saznao za vijest o tvome odlasku bio sam prvo bijesan, pa tek onda tužan. Bijesan na njih, na one kaotične elemente u tkivima tvoga tijela, koji su svojim slijepim divljanjem razorili nježnu i bogatu građu tvojih osjećaja i uma.

Dugo sam se družio s tobom, dugo smo radili zajedno mnogo toga, do gotovo posljednjeg tvog radnog atoma surađivali na knjigama koje ćeš, rekli smo, dovršiti čim ozdraviš. Zato znam. Da se nekim čudom probudiš, možda bi dodao: Da, tako ti je to. Netko na ruletu život prođe bolje, netko lošije. Slučajnost. Statistika boleština. Tako bi možda nekako rekao.

Da, i zato sam bio bjesotužan. Po čemu si baš TI zaslužio takvo ponašanje bezumnog, bezdušnog biokemizma koji je rastočio sklad tvog duha? Zato da bude zadovoljen Moloh slučajnosti? Ali zašto onda ti, Molohu slučaja, ipak najslađe i najbrže gutaš one najbolje među nama? To ne može biti slučajno! Baš zato, baš zato što su najbolji, podsmjehuješ mi se! Eto, zašto sam bio bjesotužan na to ruganje sila usuda. 

Pa ipak, život uvijek iznova pobjeđuje, ne predajući se. Ostaju mladice tvoje obitelji, tvoji dragi, tvoji prijatelji, ostaju tvoje riječi. Ostaje naše sječanje na tebe kao naš nemoćan, ali ponositi odgovor na nepravdu koja te je odnijela od nas, ni krivog ni dužnog. Samo dobrog i umnog. Kakav si bio, i kakv ćeš ostati u uspomeni svima koji su dijelili vrijeme i zrak s tobom. Spavaj stoga spokojno u svom novom bezvremerju. U mislima smo s tobom.

A ja i dalje nemam riječi. Zapravo, ne vjerujem baš "zapravo" u sve ovo s Darkom, i dalje s iščekivanjem klikam na "send/receive mail"....